Vrijeme i vrijeme

U Ljubljani su priredili stručni skup na koji su i mene pozvali. Prijavio sam izlaganje pod naslovom Vrijeme u pjesmi. Ubrzo me nazvala organizatorica te me obavijestila da joj treba objašnjenje u vezi s mojim prilogom; zanima je, naime, što ja podrazumijevam riječju vrijeme. Malo sam se lecnuo, a ona je, osjetivši to, dodala: Je li vama vrijeme time ili vam je weather? A ja sam tek u tome času postao svjestan da problem doista postoji, pa sam zbunjeno odgovorio da ja pod nazivom vrijeme podrazumijevam i jedno i drugo, i time i weather. Ljubazna kolegica nato mi je rekla da će onda ona u skladu s tim preformulirati i naslov mojega izlaganja, a ja sam joj na tome bio doista zahvalan.

Ali kad je taj telefonski razgovor završio, ozbiljno sam se zamislio, pa sam čak pomalo i korio sebe što sam dopustio da me prilike zateknu nespremna. Jer kad sam već odlučio pisati o vremenu u pjesmi, onda sam trebao razmisliti o obama tim pojmovima, a da sam to učinio, zacijelo bi mi palo na pamet da tu može biti terminoloških dvojbi. Stavio bih u pogon i ono nešto slovenskoga što znam, pa bih se sjetio da u tom jeziku postoji jasna razlika. Jedno je čas, to je ono vrijeme što ga mjerimo kronometrom, a drugo je vreme, a to je ono vrijeme što nam ga najavljuju meteorolozi. To se dvoje u slovenskome nikada ne miješa, a za to zacijelo postoje i jaki razlozi, o kojima sam ja propustio promisliti.

Izvor Pixabay

Važno je tu što Slovenci nisu nimalo osamljeni u takvu izboru terminologije. Eto, kolegica mi je navela engleske termine, što jasno pokazuje da ta razlika i ondje postoji; a sâm sam se sjetio da ona postoji i u njemačkom, pa onda u danskom, a valjda i u drugim nordijskim jezicima.

To ipak nipošto ne znači da smo mi Hrvati u svome brkanju jednoga i drugog vremena osamljeni! Jer istu situaciju imaju i Talijani, Španjolci i govornici svih drugih romanskih jezika: ni oni ne razlikuju čas i vreme, nego je njima sve tempo (temps, tiempo), a to znači i ono što se satom mjeri i ono što se provjerava kad gledamo u nebo.

Postoje, ukratko, dvije skupine jezika, u kojima se odnos tih dvaju pojmova koncipira na posve različite načine. U jednima je odmah vidljivo govorite li o oblacima i suncu ili o radnom vremenu, dok je u drugima to potrebno posebno objasniti. A budući da je jezik svagda izraz jednoga shvaćanja svijeta, moglo bi se kazati da se u različitim jezicima svijet – ili barem njegova vremenska dimenzija – koncipira na različite načine.

Dok sam sjedio ondje buljeći i dalje u telefon koji sam netom odložio, uzeo sam na brzu ruku ocrtavati obrise tih dviju koncepcija. A kao pretpostavku toga umovanja uzeo sam ovu tvrdnju: ono vrijeme koje se mjeri satom svuda je nešto čvrsto, egzaktno, uvijek isto i za sve jednako, a ono vrijeme koje obuhvaća kišu i oblake nešto je nestalno, varljivo, hirovito i pomalo šašavo. Pritom je ono prvo vrijeme (koje Slovenci zovu čas) mnogo važnije od ovoga drugog, koje oni zovu vreme, a koje neku važnost dobiva tek povremeno, kad recimo dođe oluja ili snijeg, ali to kratko traje.

Kad se stvari tako postave, onda postaje posve jasno da govornici jednih jezika vide vrijeme – i sebe u vremenu – posve drukčije nego govornici drugih jezika. Za jedne je isključivo čas ozbiljna kategorija, dok je vreme nešto što se može i zanemariti, jer se poslovi moraju obavljati po svakome vremenu. Pretjerano obaziranje na vreme – kao da tvrde ti narodi – mekoputno je, neozbiljno i štetno. U tome vremenu – vjeruju Nijemci, Englezi i svi oni Skandinavci – čovjek uživa onda kad ode na godišnji odmor, po mogućnosti na jug, gdje mu onda i vreme postane važno, ali to je samo ljetna iluzija. Nije nimalo čudno što je ta koncepcija karakteristična za ljude – odnosno za jezike – iz hladnih, kišnih i oblačnih područja, gdje se čovjek – kako bi uopće opstao – mora pretvarati da vreme i ne postoji, ili bar da ga on ne vidi i ne osjeća.

A obratno je u drugim zemljama i drugim jezicima. Ako gore, kod Sjevernjaka, sve ovisi o onome što se zove čas, a ništa o onome što se zove vreme, ovdje na jugu je obratno. Jer što ti vrijedi što imaš vremena, ako je vrijeme ružno? Zar nije bolje – kad je vreme lijepo – izgubiti nešto časa na uživanje, nego uložiti ga u kakav koristan posao? Zar život ne bi trebao biti uživancija? Dapače, moglo bi se reći da za naše ljude ni čas nije onako egzaktan i mjerljiv kako se to onima gore čini, i to iz jednostavna razloga što i sam naš doživljaj časa ovisi o vremenu, pa bi se čak moglo reći da vreme upravlja našim životom, a ne čas. Zato su na Mediteranu svi ludi kad je jugovina, a u Skandinaviji se pretvaraju kako ne vide ni snijeg od dva metra. Zato su oni koji razlikuju čas i vreme mnogo produktivniji od onih koji ne razlikuju, ali zato i znatno manje imaju od života. Tek razlikujući čas i vreme može se nešto stvoriti, i tek ne praveći razliku između njih, može se nešto doživjeti.

Pa ako nekoga zanima gdje se točno nalaze granice među kulturama i civilizacijama, može to lijepo pratiti uspoređujući Sloveniju i Hrvatsku, odnosno slovenski i hrvatski jezik. Ta dva naroda dijele isti nevelik prostor, pa dakle i žive u sličnim uvjetima i trpe slične utjecaje sa strane, a ipak jedni razlikuju vreme i čas (Slovenci), dok drugi to ne čine (Hrvati). Slovenci, dakle, pripadaju skupa s Nijemcima, Englezima i drugima, a Hrvati skupa s Talijanima, Španjolcima i nizom slavenskih i neslavenskih naroda istočne Europe.

O tome sam razmišljao nakon onoga telefonskog razgovora, a tada mi se nametnuo još jedan problem. Vani je bilo sunce i pjevale su ptice, a meni se postavilo pitanje treba li da to uzmem u obzir i odem u šetnju, ili da počnem raditi na prilogu za onaj skup i tako korisno upotrijebim vrijeme.